Mašica je dobro, hvala Bogu, ponovo je ona stara vesela djevojčica. Od jutros se jurimo po stanu, igramo se kao nekad, zove nas mama, tata...Ponašamo se sa njom normalno, kao da se ništa nije desilo i nadamo se da nije ni svjesna šta je snašlo, jer je suviše mala i tek će 17. aprila napuniti dvije godine. U moru stvari koje su mogle da se dese ovo je najidealnije, Božiji dar je što se ovako sve završilo, i što je Maša sa nama živa i zdrava. Kad smo uveče stigli kući, pola sata smo se sve troje ljubili, srećni što smo svi zajedno. Ja sam je okupao, sredio za spavanje i ona je mirno zaspala, ali Mirjana, njeni roditelji koji su odmah stigli iz Valjeva, i ja nismo mogli oka da sklopimo do 5 ujutro - kaže za „Alo!“ Damir Prenković (33), otac dvogodišnje Maše, koju je prekjuče oko podneva u ulici Braće Jerković na Voždovcu troje otmičara otelo iz majčinog naručja.
Zahvaljujući brzoj reakciji policije, Maša je samo dva sata kasnije nepovrijeđena vraćena roditeljima, a otmičari uhapšeni.
- Svaki taj minut za mene je bio kao jedan dan, ta dva sata su mi izgledala kao vječnost. Kada mi je na pola puta ka Šimanovcima preko „vibera“ stigla poruka sa njenom fotografijom, nisam mogao da prestanem da ljubim sliku koju sam dobio. Osjećao sam se kao da sam se ponovo rodio. U tom trenutku nije bitno ni kako živite, koliko zarađujete, niti da li redovno plaćate račune, život mi se promijenio u deliću sekunde. Do tad nisam mogao da prestanem da plačem, plašio sam se kako li je Maša, da li je uspaničena i pitao se zašto baš ona, što se baš to nama dešava. Dali su mi da je čujem na telefon, ali je ona ćutala. Vikao sam: „Mašo, tata je“, međutim, ona je bila potpuno izbezumljena i ni na šta nije reagovala, nije se odazivala na ime - jedva prepričava Damir traumu koju je preživio i koju će, kako kaže, pamtiti dok je živ.
- Jurili smo do tamo pod rotacijom. Kad smo stigli Maša je još bila u sjedištu, sjedila je bespomoćna, ne znajući ni gde je, ni s kim je. Pružila mi je ručice i taj osjećaj ne mogu da opišem, stegao sam je u naručje, ali ona nije govorila. To nije bila Maša kakva jeste, gleda, ali kao da ništa ne vidi. Vidjelo se da je istraumirana. Kada sam je uzeo, samo sam gledao da nema neke vidljive povrede, ali na sreću nema, što su potvrdili i ljekari u Institutu za majku i dijete. Na putu ka policiji nije reagovala, niti progovarala iako sam pokušao da je animiram. Ćutala je sve dok u policiji nije vidjela majku i tada je prvi put progovorila: „Mama”, ali to i dalje nije bila ona vesela djevojčica. Bila je malo dezorijentisana i stalno je lizala donju usnicu. Ne znam da li su joj na silu dali neki sedativ, to ćemo tek saznati u ponedjeljak kad budu gotove toksikološke analize. Kad smo pokušali da je presvučemo, to je bio vrisak, nije dala ni da je pipneš - zaplakao je on i dodao da su otmičari u međuvremenu presvukli Mašu, a da su njenu odjeću najvjerovatnije bacili.
- Kad sam je uzeo bila je bosa, bez čarapica. Presvukli su joj bodi, obukli crne pantalonice i obuli neke lakovane cipelice koje su joj spale. Vezali su joj bili i repiće u kosi, jedino joj pelenu nisu zamijenili - objašnjava Damir, dodajući da ni on ne zna šta bi mogao da bude motiv ovog zlodjela, ali da se nada da će policija to otkriti.
- Ubijeđen sam da to nije otmica zbog para. Mi smo obična porodica i da imamo pare ne bismo živjeli ko podstanari. Uvijek sam pošteno radio i bilo mi je bitno da mogu mirno da legnem i da spavam, ali to više neću moći. Još se pitam zašto moja Maša, šta će im moje dijete i zašto se to baš nama dešava. U kolima Hitne pomoći molio sam se bogu i uporno ponavljao „mi smo dobri ljudi i sve će se riješiti“ - rekao je on i dodao da je supruga Mirjana dobro, da je malo boli ruka, ali da je u strahu jer više neće smjeti da prođe ovim krajem. Na sreću, kako kaže, Mirjana je u pravom trenutku, iako joj je bilo teško, ostala prisebna i do detalja opisala sve što je vidjelo, što je pomoglo u pronalaženju otmičara.
- Predložila je da se odselimo odavde. Meni jutros nije dala da idem sam do prodavnice - rekao je Damir, dodajući da on nije vidio otmičare u policiji, niti na mjestu hapšenja jer je samo gledao u svoju djevojčicu.
„Ja ne znam kako ću se zahvaliti svim policajcima koji su učestvovali u akciji pronalaženja mezimice. Beskrajno sam im zahvalan, zbog ponašanja, postupaka... Svi su se ponijeli kao da je to njihovo dijete, jer uglavnom je riječ o porodičnim ljudima koji imaju djecu tog uzrasta. Kad smo došli u policiju, svi su emotivno reagovali, ljubili su je, grlili, davali joj da jede, pije i puštali joj “pepu” na kompjuteru”, ispričao je Damir.
(Alo.rs)
